Kada sam predavala hendikepiranoj deci, ja sam ih učila, ono što je bilo najlakše da shvate na njihovom mentalnom nivou – humanost i jedino što je važno u životu.
Jednoga dan kroz učionicu je protrčao miš i sakrio se u wc do učionce. Poslužitelj je čuo to od moje asistenkinje i odmah su doneli mišolovku da ga uhvate. Ja nisam mogla da zamislim da moja deca koja poštuju i vole sve životinje, nadju jednog dana mrtvog miša poklopljenog mišolovkom. Ja sam tražila da se problem taj reši na humaniji način a ne ubijanjem miša, i na internetu sam našla da postoje neke kutije sa vratancima providnim i da miš može da udje unutra kada namiriše sir.
Ta kutijica je imala i krov od stakla pa je moglo da se vidi. Bilo je skupo ali ja sam pitala direktora da kupimo on nije odobrio, školska opština nije odobrila, onda sam sa roditeljima skupila pare dok sam ja sa decom tajno sklonila mišolovku. Kupili smo nekoliko tih kutijica i stavili ih u učionici i wc do učionice gde znam da je miš još uvek bio. I sutradan na našu radost miš je ušao u tu kutijiciu da jede sir i nije mogao da izadje jer se vratanca automatski zatvore.
Ja sam tu kutiju sa mišem stavila deci na sto, gledali su kako se miš vrti i gleda ih. Onda smo svi izašli na polje iza škole. Deca su mišu poželela srećan život i svi su mu mahali. Posle toga su roditelji i ja zahtevali da se sve mišolovke primitivne bace iz naše školske opštine i da se samo ove kutijice upotrebaljavaju da se miševi puštaju na slobodu a ne da se krvnički ubiju udarcem po glavi. To je uvedeno kasnije po svim školama.
A, pred penziju posle 45 godina rada sa tom decom, jednom sam razmišljala da li sam ja tu decu nešto naučila i šta? I toga baš dana jedan mali koji je bio down syndrome (zvali su ih nekad mongoloidi!) se zatrča i zgrabi salvet i i viknu mi da otvorim vrata od učionice koja vode u dvorište. Ja pogedah a on je u salvet nežno pokupio buba švabu i izneo je i stavio na travu, pored jednog cveta, najsrećniji dan ! Dok bi takozvana normalna deca zgazila na tu bubu moji djaci su nešto naučili od mene!
Eto zašto sam ja došla u Ameriku iz humanitarnih razloga.
Napisala prijateljica sajta: Nada Sarić – Milkina Unuka
0 $type={blogger}: